Kada su me uhvatila dobila sam osam godina zatvora. Da, bila sam glupo što nisam shvatila odmah da me nikada neće posjetiti. Godina dana mi je bila potrebna Ponovo sam bila previše slijepa da bih vidjela da je on pravio očite greške, ali ne vjerovala sam da će on to uraditi.

Možda jedina sretna okolnost svega ovoga je bila činjenica da su me duhovi puštali na miru. Toliko sam postala omražena da nitko od duhova mi više nije prilazio i sve više su se opirali da postanu zombiji.

Kada sam završila srednju školu, Evan je već uveliko pljačkao, a ja sam mu naravno pomagala. Poslije srednje sam odlučila da će biti pametno da nastavim to raditi, tako da nikada nisam završila nikakav fakultet. Onda me je Evan učio raznim stvarima od toga kako obiti radnju do toga kako rukovati pištoljem. Sve je to bilo potrebno, govorio je.

Vremenom prestali smo pljačkati prodavnice i prešli smo na banke. I dalje samo koristili zombije. To nam je bilo najdraže, jer su onda ljudi bili začuđeni kako su mrtvi ljudi ponovo hodali ulicama i bilo je puno lakše kada bi njih upucali a ne nas.

Ali naravno stvari nikada nemaju sretan kraj. Kakva li bi to bila priča?

Jednog dana sam bila uhvaćena. I to niko mi ne bi povjerovao da sam bila uhvaćena zbog toga što sam zaboravila platiti kaznu za nepropisno parkiranje. No izgleda da policija na kraju krajeva nije bila toliko glupa koliko sam mislila. Kako god bilo nekada su pronašli moj otisak i povezali me sa pljačkanjem.

Evan me je izdao. Naravno tada to još nisam shvatala. Bilo mi je potrebno cijelih osam godina da to shvatim. Bilo je potrebno da vidim da njegovo neposječivanje u zatvoru nije bilo slučajno. Pokušavala sam ga nagovoriti da me oslobodi. Šta je trebao uraditi? Samo uništiti koju ciglu i to je bilo to. Ali ne, to nije želio uraditi.

Kada sam sve to shvatila? To je bilo dobro pitanje.

Mislim da je to bilo jednom kada sam razmišljala o svojim moćima i shvatila koliko sam idiot bila. Na kraju krajeva, posjedovala sam najmračniju moć. Svi natprirodni su imali moći nad živim. Ako je Evan nekoga mučio, taj je trebao samo umrijeti da bi pronašao spas, ali samnom čak ni u smrti nije bilo spasa.

**

„Danas izlaziš, jelda?“ Čula sam grubi glas iza sebe. Nisam morala biti vidovita da znam tko je to bio. Djelila sam ćeliju sa Ruth, koja je. Bez obzira na to starisnko ime, bila okorijeli kriminalac. Tokom svog boravka u zatvoru sam pokupila nekoliko tikova, jednostavno glumeći da sam njena prijateljica.

„Mislila sam da je to očigledno“, I tu sam bila upravu. Bila sam sigurna da je već cijelo žensko krilo bilo vjesno činjenice da izlazim.

„Blago se tebi“, rekla je, bacajući svoje nešto veće tijelo na moj krevet.

„Možda bi i ti izašla napolje brže da ne praviš toliko probleme u zatovru“, promrljala sam sam, ispirajući usta od pjene.

No, Ruth mi nije stilg aodgovoriti jer su se vrata ćelije otvorila i jedan od čuvara se pojavio. Obrisala sam usta preškirom, ljutito gledajući prema njemu. Došao je deset minuta ranije.

„Foster, jesi spremna?“

„Možda da nisi došao da tim svojim dupetom deset minuta ranije, bila bih.“

Naslonio se na vrata ćelije. „Nemojmo tako. Ne bi željela da ostaneš još koju godinu zbog nepoštivanja čuvara.“

Frknula sam. „Dodatnu godinu mogu dobiti jedino ako te prebijem na mrtvo, a pošto nemam namjeru prljati se, onda ništa od tvoje želje:“ napučila sam usne, približavajući mu se. „Pretpostavljam da će ti biti jako žao što odlazim. Onda neće imati nikoga relativno zgodnog jebati?“

„Pazi sada“, rekao je mršteći se. Zgrabio me je za ruku, i povukao napolje. Iskreno nije mi to toliko smetalo. Jednom će i on umrijeti, pa će biti u mojim rukama. Tada ću moći raditi šta god poželim. Dobila sam jedan zbunjen pogled, ali nisam osjetila potrebu da mu odgovorim.

I dalje me je držao za nadlakticu, toliko čvrsto da sam znala da će mi kasnije ostati modrica. Gurnuo me je naprijed još nekoliko puta.

„Mogu hodati, znaš?“ Proskitala sam, posljednji put kada me je gurnuo. Samo se nasmijao.

„Nisam siguran da ti možeš toliko toga uraditi“ Poželila sam da ga udarim jednom, ali sam se suzdržala. Zaista mi nije bila potrebna još jedna godina zatvora, pogotovu ne sada kada sam imala spreman plan.

Još nekoliko puta me je gurnuo prije nego smo došli do izlaza. Potpisala sam neke formulare, i oni su mi vratili moju odjeća. Bila je markirana narvno. Od nekoliko pljačaka banki se zaista moglo kupiti dobre odjeće.

Imala sam dovoljno slobode da se odem presvuči u obližnjem toaletu. Nikada nisam pomislila da mi udobnost te odjeće može nedostajati. Nisam se dugo zadržala. Sačekat ću kada izađem napolje prije nego počnem zaista uživati u slobodi.

Na izlazu dali su mi velikodušnih dvjesto dolara da započnem novi život. Zaista će mi to pomoći, pogotovu kada budem trebala iznajmiti novi stan ili bilo što slično. I čovjek bi se pitao da li oni zaista tebe tjeraju da ponovo započneš pljačkati. Iako sam vremenom naučila da nemam ništa protiv toga, nikako se nisam mogla naterati da odem u obližnju trgovinu i opljačkam je.

Umjesto toga napamet mi je pala jedina osoba koja me je možda podnosila i jedva dočekala da kaže 'Rekla sam ti.'

Celeste Dupont.

Jedino je bilo pitanje kako je pronaći.

Naravno, drugo pitanje je bilo kako uopšte doći do grada iz ovog zatvora. Izgleda da su taksiji rijetko ovuda prolazili. Ne da sam ih krivila. Uzdahnula sam jednom, pogledala niz dugu ulicu i počela hodati.

**

Nekoliko sati poslije, stojala sam ispred jedne jako visoke zgrade. Pogledala sam prema ulazu. Nema teorije da bi me pustili unutra, ili možda ima. Pogledala sam se jdnom u odrazu, i zaključila da zapravo nisam izgledala toliko grozno.

Nikada ne bih povjerovala da bih Celeste postala jedna jako uspješna odvjetnica. Zadnji put kada me je branila nije djelovala toliko uspješna. Naravno nije bilo na meni da je krivim zbog toga što sam završila u zatvoru.

I sada je živjela u zgradi u New Yorku, blizu Cetral Parka, i samo jedan pogled je bio dovoljan da zaključim da jedini način da uđem unutra je bilo ako sam pozvana ili možda živim tu. Kako nisam bila nijedno, morala sam pronaći neki drugi način.

Zbog toga sam otišla u obližnju prodavnicu, kupila nekoliko stvari, sredila se i pokušala proći.

Čuvar me je jednom odmjerio.

„Koga trebate?“ Upitao me je. Nije bio pretjerano ljubazan niti nejubazan. Izgleda da je moje prerušavanje (ako bi se tako moglo nazvati) radilo. Za sada.

Ako bih sada rekla da trebam Celeste Dupost, obavjestio bi je kada bi ušla. Namršitla sam se, pokušavajući se prisjetiti liste imena tko je tu još živio.

„Lawrence Baker“, konačno sam rekla.

Čuvar se nasmiješio. „Naravno. On je na šestom katu.“

Klimnula sam glavom, zahvalila se i onda požurila prema liftu. Zaustavila sam se na petnaestom spratu. Vrata lifta su se otvorila uz glasan klik. Izašla sam iz njega, gledajući oko sebe.

Nikoga nije bilo na spratu, a kako je djelovalo nije bilo ni kamera. U sebi sam odahnula. Trebala sam pronaći broj 46, što na kraju nije bilo toliko teško. Samo jedan pogled na vrata je bio dovoljan da zaključim koji je bio broj. Ljudi su stvarno morali prestati biti toliko očigledni.

Otišla sam do tamno crvenih vrata. Možda su s polja djelovala poluprovalna, ali sam bila sigurna da nisu.

Uz nekoliko vještih poteza uspjela sam otvoriti vrata, samo da bih stajala napolju kao idiot dok sam se divila stanu u kojem je Celeste živjela. Kada sam shvatila da je bilo previše čudno to što sam stajala u hodniku, ušla sam u stan, pažljivo zatvarajući vrata iza sebe.

U stanu nije bilo ni hodnika, niti kako je djelovalo zidova. Možda ipak prema kupaonici i spavaćoj sobi. ali jedan zid je u potpunosti bio u staklu, i pružao prekrasan pogled na Central Park. U sredinic sobe se nalazila veliki ugao krem boje, sa šarenim jastucima pažljivvo raspoređenim. Dok je kuhinja s druge strane, djelovala kao da je uređena prema primjeru na neke od magazina za unutrašnje uređivanje.

Ako se ikada domgnem novca, bila sam sigurna da će ovo biti kako ću urediti svoj stan.

Nekih petnaest minuta sam potrošila obilazeći stan i diveći se, pažljiva nigdje ne ostavim otisak. Možda je nekada ranije obećala da će mi pomoći, ali nisam bila sigurna da me sada ne bi izbacila iz stana.

Kada sam se prestala diviti, našla sam mjesto na sofi, odakle sam direktno gledala na Central Park.

Vrijeme je sporo prolazilo.

**

Uskoro je postalo očito da je Celeste radila jako dugo na poslu, jer je već bilo prošlo deset sati, a ona nije dolazila kući. Nije bilo poente gledati Cetral Park, kada ga nisam mogla vidjeti, niti sam se usuđivala upaliti svijetlo, za slučaj da neko primjeti. Također sam se trudila da ne zaspim na krevetu i propustim Celestin dolazak.

No, na kraju je ispalo da je nisam morala dugo čekati, jer se ključ u bravi okrenuo i vrata otvorila. Znala sam da ćeme vidjeti čim upali svijetlo, tako da sam odlučila za nešto drugačiji pristum, više onaj iz horor filmova.

„Zdravo, Celeste. Sjetila si se vratiti sa posla“, rekla sam mraku. Nisam mogla ugledati njen ubris u svoj tami. Čula sam sam da joj je nešto ispalo iz ruke, i onda je upalila svijetlo.

„Lillian, što radiš ovdje?“ upitala me je, stajući ispred mene.

Bila sam upravu kada sam rekla da se promjenila. Sada je bila dosta mršavija, do one granice kada sam se počela pitati da li je postala anorkesična. Ne, zapravo, pitala sam se da li bih mogla vidjeti sve njene kosti ako bi je približila lampi. Jedina stvar koja je ostala ista je bila njena riđa kosa. Mislim da je ona postala njen zaštitni znak.

„Došla sam te posjetiti kada se ti već nisi sjetila doći po mene u zatvor“, rekla sam, spuštajući noge sa sofe. Ona je i dalje sotjala, iako sam primjetila da je skinula štikle sa nogu.

„Zadnji put kada smo pričale, pokušala si me pljunuti zbog toga što sam se usudila reći da se Eva idiot. Nisam vidjela potrebu da te ponovo vidim.“ Rekla je. „A kako si ušla u stan. Mislila sam da sam riješila taj problem.“ Čak je uspjela i frknuti.

„Kao prvo tvoja vrata je bilo jako lako otvoriti, a da ne govorimo o činjenici da je iznimno lagano proći pored čuvara. A sada da pređemo na drugu stvar. Ispričavam se što sam te pokušala pljunuti. Slažem se sa tobom da je idiot.“ Namršitala sam se. „Zpravo on je jedan ogromni degen, koij je jako sretan što još uvijek postoji, jer kada stavim svoje ruke na njega, poželit će da se nikada nije rodio.“

Reći da će poželiti da umre nije bila previše tačna, jer ga neću pustiti na miru kada umre. Zapravo, nisam imala u planu da ga pustim na miru kada umre. Tek tada će vidjeti šta se desi kada se zeza sa Lillian Foster.

Na moje riječi Celeste se nasmijala. „Znaš da sam čekala da dođe ovaj dan, jedino nisam očekivala da će ovako brzo doći.“

„Ako nazivaš osam godina brzo, onda si zaista imala jako uzbudljiv život.“ Prokometarila sam, gledajući u svoje ruke.

„Idem se presvuči“, rekla je, i nestala u spavaćoj sobi. odhanula sam, jer me nije istog trenutka istjerala iz kuće. Samo kada se sjetim kako sam se ponašala prije osam godina, naježim se. Ne želim se prisjećati trenutka kada sam zamalo pljunula Celeste.

Ubrzo Celeste se vraitla iz sobe, obučena u plavu pidžamu. Sjela je pored mene, i pogledala me svojim izrazito zelenim očima.

„Znači promjenila si se?“ Rekla je, stavljajući svoju ruku na moje noge. Pogledala sam jednom prema ruci, i jednom prema Celeste i onda se nasmijala.

„To baš nije previše iznenađujuće, s obzirom da sam imala osam godina da razmislim o tome što mi je uradio.“

„Istina. Što sada planiraš uraditi?“

Njeno pitanje me je uhvatilo nespremnu. U neku ruku sam očekivala da ću ja voditi razgovor u stilu velikog kriminalca. Jedino mi je nedostajalo oružje, i spremnost da glumim zloću ispred Celeste.

Prošlo je nekoliko minuta u mom nastojanju da pronađem riječi za ono što sam planirala uraditi.

„Trenutni plan, koji se naravno može promjeniti, je da ga pronađem, mučim. Onda ubijem i onda...“ Naravno, ona nije znala što sam još poslije planirala uraditi. Nije bilo potrebe za tim, jer je istog trenutka shvatila što je bila bit mog plana.

„Treba ti pomoć“ Jednostavno je rekla, drugom rukom uzimajući telefon sa malenog stolića.

„Da, treba.“ Zbunjeno sam je gledala, dok je otipkala broj i onda pričala nerazumljivom sa nekim na suprotnoj strani slušalice.

Kada je prekinula, već sam imala spremno pitanje. „Šta je to bilo?“

„Recimo da za onaj maleni dijelić plana gdje spominješ ubijanje ti je potreban pištolj, nazvala sam jednu curu od koje ćemo kupiti pištolj.“ Na moj očigledno šokirani izraz lica, Celeste je dodala: „Duguje mi nekoliko uslugica.“

Onda je ustala sa sofe i pogledala se, glasno uzdišući. „Opet se moram presvuči.“ Bacila je jedan pogled prema meni. „Ti ako se planiraš osvetiti Evanu, trebaš digugnuti svoje dupe, i također se presvuči. Ne želim da te neko prepozna.“

**

Sat vremena kasnije, sjedile smo u kolima, i čekala da se ta cura pojavi. Disanje je trenutno predstavljalo jedan teži podhvat, jer je Celstina odjeća bila previše mala za mene, ali naravno nisam ništa rekla. Osim činjenice da je bila mršava, da sam joj mogla prebrojati rebra.

Okrivila je stres.

„Eno je!“ Uzviknula je Celeste, prstom pokazujući prema kolima koji su se približavala.

Izašle smo iz kola.

„Nisi morala toliko lupiti, znaš?“ Rekla je Celeste.

Slegla sam ramenima. „Nisam planirala toliko lupiti.“ Crvenokosa je samo zatresla glavom i uputila se prema crnim kolima, očigledno odustavši od svađe.

Djevojka s kojom smo se našle, bila je krupnije građena žena. Što god je rekla potrvdila sam. Bez obzira što me je nekada Evan učio kako da se borim, bila sam u potpunosti sigurni da ovu neću pobjediti u bilo kakvoj borbi.

Na njeno pitanje što želim rekla sam pištolj, i to onaj što je najčešći. Rekla je da ima savršen i onda mi gurnula hladan metal u ruku. Prepoznala sam pištolj. M1911. Pištolj koji je većina ljudi uzimala za zašititu. Savršen.

Ostavila sam Celeste da se pobrine za ostale stvari, dok sam se ja vratila do kola, zamišljajući šta ću uraditi sa njim, i koliko će Evan patiti.

Gledajući nazad na sve ono što mi se desilo, ne mogu da se zapitam da li sam jednostavno bila previše slijepa da bih sve to vidjela? Ponekad se zapitam da li su odgovori bili preočigledni i da ih jednostavno nisam vidjela. No, to se čini tako nelogičnim.

Da, nelogičnost i logičnost su jedine stvari koje mi idu od ruke, i zbog logike sam zapravo završila u zatvoru. Tako nekada osjetim potrebu da se nasmijem vlasittoj gluposti. Istina, učimo na vlasitim greškama, i moram priznati da su tu ljudi upravu. Naučila sam na vlastitoj grešci koja me je koštala nešto više nego sam bila spremna dati, ali šta je tu je.

Dobro, sada sjećajući starog citata iz knjige ne mogu da pomislim da sloboda zapravo nije toliko bitna. Mislim toliko je krhka, i samo je potrebno malo pogriješiti da vam nestane pred nosom. Znanje je mnogo vrijednije, barem po mom mišljenju.

Opet se nasmijem kada o tome počnem razmišljati.

Najpametnija djevojka u školi se uspjela spetljati sa najvećim problemom. Zar vas to ne podsjeća na jedan od onih tipičnih romantičnih filmova, na čijim se krajeva obično problemi promjene? Izgleda, u stvarnom životu to tako ne bude.

Nego jednostavno ti postaneš problem.

Problem za sve.

**

Kada je Lillian počela pričati sa Evanom nije znala. Da ju je netko pitao ne bih mogla odrediti datum. To se moglo desiti kada su oboje došli u školu ranije, ona zbog proklete budilice koju je namjestila sat vremena ranije, a on zbog dosade. Ili je to možda bilo onda kada su oboje morali ići kući, sami.

Kako kod, za manje od dva tjedna Lillian i Evan su pričali. Ona se nikada nije usudila spomenuti incident sa njegovim crvenim očima, niti je on spominjao kada ju je nekoliko puta vidio da priča sama sa sobom, ali je nekako znala da on nešto zna. Možete to nazvati ženskom intuicijom, ali kada god se on nasmijao djelovalo je kao da joj se podsmijehuje.

„Znam više od tebe“, rekao je jednom dana, kada su sjedili na klupi, ispod drveta, u obližnjem parku. Tim riječima je počela žustra rasprava, koja je na kraju završila riječima.

„Znam da vidiš duhove. Znam da u kabitenu matematike ima duh i znam se čovjek bacio sa zgrade škole“, tiho je rekao, ne gledajući se u oči.

Nekoliko trenutaka je zbunjeno u njega gledala. Mogla je osjetiti kako joj krv kola venama brže nego ikada, i da joj srce ubrazava kucanje. Također je mogla osjetiti čistu paniku. On je znao šta je, i to je mogao reći bilo kome. To nije mogla dozvoliti. Nitko je neće poslati u mentalnu ustanovu, i to sigurno neće biti Evan.

„I šta s tim?“ Upitala ga je, praveći se kao da je svakodnevna pojava razgovarati o duhovima.

„Mogu te naučiti da kontroliraš neke djelove svoje moći“ Nakrenuo je glavu, gledajući je.

Lillian ga je sumnjivo pogledala, dižući obrvu. „A što bih ti znao o mojim takozvanim moćima? I kako uopšte znaš da su moći, a ne samo da sam poludila?“

Njene riječi su bile dočekane glasnim smijehom, no ona i dlaje nije vidjela što je bilo toliko smješno. Kada se oporavio od iznenadnog napada smijeha, pogledao ju je.

„Vidiš, postoji drugi svijet u kojem su ljudi poput tebe sasvim normalna pojava. Naravno, svi živimo zajedno, ali ljude kao ti zovemo necromanceri, a ljude poput mene su poludemoni“, objasnio. Bilo je očito po sjaju u njegovim očima da mu je bilo drago što je napokon postojala stvar koju je on mogao objasniti.

„Šta poludemoni rade?“

„Postoje različite vrste. Ja sam poludemon sa moćima vatre i to najveći stupanj.“ Ponosno je rekao.

Frknula je. „Šta to znači?“

„To znači, draga Lilly, da mogu ovu klupu pretvoriti u prah kada poželim“,

Nikada nitko nije podtcjenjivao njenu inteligenciju, i tko god je to radio je bio u potpunosti upravu. Čim je Evan rekao što je zapravo bio, dijelivi puzle su se polako počeli sastavljati u Lillianinoj glavi. Onaj dan kada je ganjao Michaela, zapravo ga je mogao spržiti. I bila je sigurna da kada mu se oči postanu crvene da je to značilo da je bio jako ljut.

I tako ju je navukao na njegove riječi o tome kako će je svemu naučiti. Vjerovala mu je, iz prostog razloga što joj je otkrio da su zapravo postojali načini da se riješi nekih jako dosadnih duhova, da postoji način da prestane skakati kada kod bi netko nešto prošaputao. Učio ju je, uvijek pažljivo dajući samo dijelove informacija tako da je ona uvijek morala dolaziti po još.

Prije kraja školske godina njih dvoje je postalo nerazdvojan duo. Gdje kod su vidjeli Lillian znali su da i Evan mora biti tu negdje. Neki su nagađali da su bili momak i cura, dok su drugi govorili da su samo bili prijatelji.

Oni više upućeni i možda oni koji su više primjećivali, znali su da ju Evan vuče za nos. Jedna od takvih je bila i Celeste, koja je od prvog trenutka od kako je upoznala Evana dala do znanja oboma da joj je on ne sviđa.

„Zar ne vidiš da te vuče za nos?“ Proderala se riđa djevojka, na svoju prijateljicu koja je trenutno birala majicu koju će obući za večerašnji sastanak. Lillian ju je smireno pogledala.

„Ne shvatam o čemu pričaš. I Evan me ne vuče za nos“, tvrdoglavo je odgovorila, stavljajući jako upornu kovrdžu iza uha. „Crnu ili bijelu?“ Upitala je.

„Crnu“, Celeste je zamahnula rukom prema majici koju je Lillian držala u liejvoj ruci i uzdahnula. „Po prvi put u svom životu, Lillian ne zvučiš pametno nego kao fufica koja je zaluđena momkom koji joj tvrdi da mu se sviđa“,

Lillian se istog trenutka okrenula, bacajući majicu prema Celeste, koja ju je samo uhvatila. „Evanu se sviđam. Ne mogu ti pomoći ako si ljubomorna. Možda ne bi bilo loše da malo izađeš, prošetaš i možda te neki momak zapravo pogleda“, povikala je Lillian. Istina na volju, bilo joj je zlo od Celeste i njenih prokletih razloga zbog koji bi trebala prekinuti sve za Evanom.

Ta prokleta djevojka ju nije mogla psolušati. Zar je stvarno mislila da neće vidjeti ako ju Evan prevari? Nije bez razloga bila najpametnija u svojoj generaciji.

**

Tu sam pogriješila. Vidite, bila sam previše arogantna i vjerovala u vlastiti razum, da bi povjerovala onome što je Celeste govorila. Tu je bila jedna od mojih mnogih grešaka, za koje sam kasnije naravno ponovo krivila Celeste jer me nije upozorila.

Čak se i genijima može desiti da pogriješe.

**

Bila je to romatična večer. Posjet kinu, večera u nekom jeftinijem restoranu, šetnja parkom, zagrljaj, sve ono što se može vidjeti u filmovima osim poljubca. Sada su sjedili na stepenicama, ispred njene kuće. Lillian se nije morala brinuti da će je roditelji uhvatiti u onome što radi, bez obzira da je to bio običan razgovor, jer ih nije bilo doma.

„Znaš govorio sam ti možeš pozvati zombije?“ odjednom je započeo Evan. U čudu ga je pogledala, prisjećajući se njegovog objašnjena. Ono što joj je najviše ostalo u pamćenju je bilo da se tijela zombija raspadaju i jako smrde.

Namrštila se. „Šta s tim?“

Slegao je ramenima. Onda je jednu ruku prebacio preko njenog ramena i privukao sebi. Uskoro se njena glava našla na njegovom ramenu. Možda je na početku djelovalo čudno, no to je uskoro postalo prijateno. Voljela je njegov miris.

„Pa možda bismo mogli to iskoristiti“, odgovorio je. Iz nekog razloga taj odgovor joj se nije pretjerano dopao.

„Iskoristiti kako?“

„Recimo imamo zombija da uradi nešto za nas“, rekao je nakon jednominutne pauze. U pozadini mogla je čuti Celestin glas kao da je sjedila tu pored nje. On je problematičan. Sigurno si čula za to. Pazi, dovraga „Zajednički iskoristi naše moći da uradimo nešto“,

Pogledala ga je iskosa. „Naprimjer što?“

Nasmiješio se. „Pljačkanje“, odgovorio je.

Naslonila je glavu na jednu od ruku. „Da li je to zaista toliko pametno?“

„Trebaš malo zabave u svom životu“,

„Istina trebam“. I tako je to počelo.

**

Nikada mu nije rekla koliko je mislila da je taj plan glup. Nikada mu nije rekla da zapravo nije brinula koliko je njen život bio nezanimlljiv, ali je ipak pristala da to urade. Zbog čega je tačno to uradila, nije znala reći. Nekada kasnije će možda pomisliti da je mislila da će ga tako još više privući. Bila j dovoljno hrabra da prizove zombija. Ili je barem tako govorila.

Evan je rekao da će to pokušati uraditi u nedjelju, kasno navečer kada je bilo sigurno da su svi spavali. Složila se sa njim, jer je to djelovalo kao pametna ideja. On je bila zadužena da pronađe mrtvu osobu na groblju, koja nije bila previše oštećena. Nisu trebali zombija koji nije imao glave, ruke ili noge. Dobro, noge i ruke su bile najpotrebnije ako je na stvari gledala realno.

Pronašla je svoju žrtvu tj. Svog budućeg zombija. Franklin Jons, koji je umro od srčanog udara i to tek nedavno tako da se još nije raspao.

Evan je, s druge strane, pronašao prodavnicu. Tom pljačkom neće dobiti previše para. Ne, ovo je bio samo test prema Evanovim riječima. Lillian nije marila sve dok je bila sa njim.

Tako kada je sat pokazao tri časa ujutro, otišli su do obližnjeg groblja. Nekoliko dana prethodno Evan joj je objasnio što sve treba raditi da bi prizvala duha.

Zakopčala je jaknu do vrata, i stavila ruke u džepove. Bilo je hladno, vidjela je paru kako izlazi iz njenih usta. Evan je hodao pored nje, spuštenih ramena, i glave uvučene u jaknu. U tami su nekako uspjeli navigirati do Jonsovog groba, i Lillian je kleknula na koljena.

„Samo zamisli kako vraćaš njegovu dušu. Sasvim jednostavno“, tiho joj je govorio. Zatvorila je oči, trudeći se da se opusti.

Nekoliko puta je duboko udahnula, sve dok joj nije bilo crno ispred očiju. Onda je polagano počela zamišljati Jonsovu dušu i prije nego je znala, čula je kako neko grebe. Skočila je na noge, shvatajući da je ta buka dolazila iz zemlje.

Okrenula se prema Evanu, a on se samo nasmijao, uzimajući lopatu. Nekoliko minuta poslije, Evan je zaustavio kopanje i mogla je vidjeti zbog. U tom trenutku imala je osjećaj da će povratiti.

Vidjela je jednu ruku kako izviruje iz zemlje, boreći se da izađe. Nijedno od dvoje se nije sagelo da pomogne, nego su sačekali da izađe. Osim činjenice da je jako smrdio, Lillian nije mogla uočiti stvar koja je ovog zombija razlikovala od čovjeka.

Iznenađeno je pogledala prema Evanu. „Ne brini, primjet ćeš da je zombi jako uskoro“, rekao je. „A sada ga vodi“.

Pomalo je bila povrijeđena očiglednom Evanom hladnokrvnošć, ali je to uskoro zanemarila. Pored zombija koji je jako smrdio inaređivanja gdje je trebao ići, nije joj ostalo previše mjesta za razmišljanje. Kasnije e te tek shvatiti kako to nije bilo uredu sa Evanove strane, ali je tada već bilo prekasno.

Došli su prednjih vrata prodavnice, i Evan se približio.

„Što radiš? Zar ne bi zombi trebao to raditi?“ upitala ga je, bacajući jedan pogled prema zombiju i nazad prema Evanu.

Nije je ni udostojio odgovora, ali nije ni trebao jer je vidjela njegove crvene oči i shvatila je šta će uraditi. Prinjeo je svoje ruke vratima i za manje od nekoliko sekudni vrata su nestala u prahu.

„Sada je red na zombija“, rekao je nakon pet minuta tišine. Lillian je pretpostavljala da jeto iskoristio da bi se malo ohladio.

I pljačka je prošla bez incidenta. Na kraju zombija su vratili u grob, da ne bi bilo previše sumnjivo, i onda uzeli pare.

„Pola tebi, pola meni“, rekao je djeleći novac na pola, ispred Lillianine kuće.

„Ne treba mi.“ Vratila mu je novac a on ju je iznenađno pogledao. Približila mu se, i stala na prste.

Instiktivno je i on malo spustio glavu i ona ga je poljubila. Poslije toga je utrčala u kuću.

Potkrovlja nikada nisu baš bila stvari iz noćnih mora. Da, bilo je tu prašine, starih kutija i stvari koje nikada nisu trebale. Rijetko tu su ljudi skrivali mrtva tijela, ili možda ostatke nekih strašnih eksperimenata. I to sigurno nisu radili njeni roditelji, barem koliko je znala. Zahihotala se, hvatajući se za ogradu, pažljivo stajući na sljedeći stepenik.

Roditelji su upravu otišli iz kuće i ostavili je samu. Po prvi put. Dobro, ako je zaista željela priznati nije bila potpuno sama. Dadilja je trebala doći uskoro, ali to neće reći roditeljima.

Uvijek je željela da vidi šta je u potkrovlju. Vječna znatiželja kako su njeni roditelji znali reći kada bi im izrazila tu želju.

Uzdahnula je od olakšanja kada se uspjela popeti uz sljedeći stepenik. Ponekad stepenice su djelovale toliko visoko i strmno. Stala je na prste, pokušavajući prstima na rukama dotaći kvaku na vratima. Grizla je donju usnicu u naporu da ih otvori. Jedva je čekala kada će biti dovoljno visoka da joj ne treba stolica.

Napokon ih je uspjela otvoriti uz veliku škripu. Namrštila se, kako ju je oblak prašine zapahnuo. Prinjela je ustima i jednom glasno kihnula.

Tko kod ju je pokušavao uplašiti da neke strašne stvari vrebaju u potkrovlju, sada bi shvatio koliko je to bilo pogrešno. U ovom potkrovlju nije bilo ništa strašno osim velikog sloja prašina, pomislila je djevojčica, igrajući se sa kosom.

Napravila je nekoliko opreznih koraka, prije nego je zaključila da nema ničega opasnog. U trenutku željela se okrenuti na peti, i uživati u zrakama sunca koje su se probijale kroz velike prozore, no to je bilo nemoguće, samo bi izazvalo još veći oblak prašine.

Potkrovlje je bilo veće nego u njenim snovima, i mnogo veselije. Istočni i zapadni zidovi su bili ofarbani u svijetlo žutu boju, dok su druga dva zida bila prekrivena daskama, i također na njima su bili veliki prozori. Prišla je i pogledala napolje.

Jedino što je vidjela napolje je bila ravnica, u kojoj se obožavala igrati. Primakla je lice prozoru, toliko blizu da joj se nos ocrtao na prozoru. Prepoznala je dadiljin automobil u daljini. Morala je brzo pogledati šta ovdje ima.

Skočila je sa stolice, na trenutak zaboravljajući da je bilo prašine. Kišući, uspjela je doći do kutije, i otvoriti je. Tu je pronašla svoju odjeću kada je bila mala. Pretražila je još nekoliko kutija, ne zadržavajući se previše ni najednoj.

Uskoro, na red je došao ormar. Kada je otvarala vrata, mogla je čuti da je dadilja došla. Brzo je otvorila ormar, i pustila vrata koja su onda glasno udarila u zid.

Vratila je pogled na ormar i uočila nešto sivo. Približila se tom stvorenju. Otvorilo je oči i pogledalo ju. Skočila je nazad.

„Ne boj se, curice“, tepao ju je, dok je izlazio iz ormara. Držala je ruku na ustima da bi spriječila vrisak. Nije željela da Ellis ustrči uz steonice istog trenutka.

Stao je ispred nje, koliko je bio visok. Očigledno da to nije bilo mnogo jer je jedva bio viši od nje. Odjeća mu je bila otrcana a kosa raščupana. Roditelji su je učili da ne priča sa stranicima, ali ovaj nije tako djelovao. Bio je tako siv, nije ni nalikovao nijednom čovjeku koji je dotada vidjela.

Radoznalo se približila. „Tko si ti?“ Smogla je hrabrosti da ga upita. Čovjek se glasno nasmijao, podižući ruku.

Nešto je uradio sa prstima nije vidjela, jer je sljedećeg trenutka buljila u čovjeka bez glave. Glava se zakolutala i završila pred njenim nogama.

Počela je vrištati.

**

Stvari kao te se ne bi zaista trebale dešavati, zar ne? Tko je još uvijek vidio sivog čovjeka ili možda glavu koja zapravo nije imala vlasnika? Ne te stvari nisu postojale. Ili su me barem tako uvjeravali nekoliko dana nakon što se taj incident završio, ali ta glava je meni bila stvarna koliko i njihovi dodiri.

Ostali smo tu živjeti, ali nikada više nisam odlazila u potkrovlje. Sada sam vjerovala onim koji su govorili da su potkrovlja strašna. Bili su upravu i nije mi bilo drago.

Sve je bilo uredu da se sve to završilo u potkrovlju, ali uskoro počeo je dolaziti meni u sobu. Govorio je na jeziku koji nisam mogla razumjeti osim jednog imena. Rosa. Tek kasnije ću shvatit šta je želio, no način na koji je želio da ja to shvatim nije bio lijep.

Stalno mi je pokazivao svoju prokletu glavu i ostatak unutrašnjosti. Ta sjećanja su ostala u meni bez obzira koliko sam ih željela zaboraviti.

Uskoro su roditelji prestali tješiti tu curicu i preselili se. Time je sve prestalo. Ili barem većina stvari. No bila bi laž kada bih rekla da stvari uvijek imaju sretan završetak.

Ipak to bi bila previše kratka priča.

**

Ona djevojčica na početku je odrasla. Prošlo je jedanaest godina od tog događaja kojeg se nemilo sjećala. Preselili su se iz Ashforda u New York. Njeni roditelji su mislili da će možda tako sve ta 'priviđanja' nestati, ali curica je znala bolje. Ona nikada neće nestati, glas u njenoj glavi bi govorio.

Kako je odrastala shvatila je da će vrištanje privući mnogo više pozornosti, od ugriza za jezik i pretvaranja da ništa nije vidjela. Nije željela roditeljima reći da je u dnevnom boravku uvijek vidjela čovjeka kako se penje na stolicu, uzima konopac i ubija se. Zbog tog razloga nije voljela gledati filmove u dnevnom boravku.

Niti je profesorici fizike u svojoj osnovnoj školi govorila da je jedna djevojčica poginula dok je rukovala epruvetom. Ne te stvari su bile previše čudne za normalne ljude.

Djevojčica je izrasla u djevojku koja je sada imala šesnaest godina i išla u drugi razred srednje škole.

„Gospođice Foster, pitao sam vas nešto!“ Čula je profesorov glas. Trznula se iz svog gledanja tačke iznad table. Nikome nije rekla da je u kabinetu matematike bio duh jednog sportaša koji je poginuo prije godinu dana. Timothy kako se zvao imao je običaj pričati sa njom kada joj je matematika bila posljednji čas. Ponekad bi odgovorila, a ponekad nije.

Sada je gledala kako Tim, kako ga je zvala, plazi jezik profesoru. Trudila se da se ne nasmije.

Napokon je okrenula glavu prema profesoru, smješeći se. „Rješenje jednačine je nula.“ Slatko je odgovorila, uživajući u profesorovom iznenađenju.

Bio je to novi profesor kojeg su dobili kada je stara profesorica Ruth preminula, nažalost, Lillian je mislila. Ruth je znala da je ona znala matematiku, tako da joj je dopuštala da bulji u prostor satima. Nije bez razloga bila prva na takmičenju.

No novi profesor Yann, ili kako je iznistirao da ga se zove gospodin Winchester, je nije previše volio jer je previše puta primjetila njegove greške.

„A kako ste to dobili?“ čula je njegovo pitanje.

Profesore, jednostavnim sabiranjem i oduzimanjem „Jednostavno“, napolijetku je odgovorila, ali je on očigledno bio nezadovoljan njenim odgovorom. Prozvao ju je na tablu da uradi zadatak.

Ustala je i počela raditi. Često je uživala u prostoj činjenici da je znala uraditi zadatak, za razliku od nekih u razredu. Prvi napamet su joj padali Dean Davis i Jenna Richards koji jednostavno nisu ništa shvatali bez obzira koliko puta im je objasnila.

„Profesor je smor, zar nije?“ Upitao je Timothy, prstom tapkajući bradu dok ju je posmatrao dok je radila zadatak. Na njeno iznenađenje je jedne prilike otkrila da je on zapravo znao matematiku. Danima poslije toga ju je zezao za to.

Neprimjetno je klimnula glavu, pretvajarajući se da briše nešto sa obraza.

„Plus ti liči na minus“, prokometarisao je, i Lillian je istog trenutka popravila znak. Bila je sigurna da će profesor jedva dočekati da to prokometariše.

No prije nego je uspjela završiti zadatak, čuli su se povici iz hodnika. Lillian je zastala, osluškujući kao što je to uradio i profesor. Uskoro, povici su bili pračeni glasnim lupanjem.

„Ostanite ovdje“, rekao je profesor i istrčao iz učinonice. Naravno da ga je rijetko tko poslušao. Lillian je zajedno sa većinom razreda stala na vrata da vidi šta se dešava.

„Šta misliš šta se dešava?“, upitala je djevojka do nje, poznatija pod imenom Celeste. Bila je nešto niža od Lillian sa prekrasnom riđom kosom, i pjegicama.

„Možda je neko zapao u problem“, neko od dječaka je prokomentarisao. Lillian je zakolutala očima.

„Mislim da je toliko očigledno“, rekla je, a nekoliko učenika se nasmijala. Dopustili su sebi da izađu još nekoliko centimetara van učionice.

Dalje se nisu usuđivali izaći, jer su bili svjesni činjenice da profesor može doći svakog trenutka. No nisu morali čekati dugo da vidi šta se dešava.

Jedan stariji učenik je protrčao pored njih, a Lillian je bila gurnuta napolje. Uskoro stariji učenik je bio praćen još jednim. Lillian se izmakla sa puta, ne želeći da završi na podu zbog neke glupe svađe između dvoje momaka iz četvrtog razreda.

No tamnokosi momak se na trenutak zaustavio, i pogledao ju. Jedina stvar koju je u tom trenutku primjetila da su mu oči bile crvene. Odmahnula je glavom i na njeno iznenađenje zaustavio se.

Dvojica profesora su uskoro dotrčali, i zgrabili momka. Tiho, Lillianin razred se povukao nazad u učionicu, u malim grupicama koje su kometarisala ono što su upravo vidjele.

„Tko je bio onaj momak?“ upitala je Celeste dok se vraćala na mjesto.

„Mislim da je to bio novi momak što je došao u školu. Čula sam neke glasine. Ako sam upravu, mislim da se zove Evan E-, ne, Evan V-„ Pokušala je opet, ali na kraju je odmahnula rukom. „Evan nešto.“ Zaključila je.

„Hvala.“

Nakon dva časa matematike, još su morali pretrpiti čas engleskog jezika, prije nego je zvonilo za veliki odmor. Sretno, Lillian je istrčala iz učionice, žureći prema kuhinji. Danas je bio lijep dan, i zbog toga je željela da kupi sedvič, i izađe napolje, možda popriča sa Celeste.

Igrom slučaja uspjela je završiti prva u redu. Iza nje odmah je došlo nekoliko učenika iz četvrtog razreda. U trenutku kada je krenula kupiti sebi sednvič, začula je Celestin glas.

„Kupi i meni. Ne da mi se čekati u redu.“

„Uredu“, viknula je i zatražila dva sendviča.

„Jesi čula šta se desilo?“ Upitala sam Celeste, koja je umjesto engleskog imala čas njemačkog. Iz jednogodišnjeg iskustva, Lillian je znala da se na času njemačkog moglo čuti za najviše glasina.

Celeste je odgrizla komad senviča, i napola sažvakala, prije nego je odgovorila. „Izgleda da su se Evan i Michael zakačili oko mobitela.“ Zastala je da proguta. „Navodno je Michael uzeo njegov mobitel. Evan ga je tražio natrag, ovaj nije dao. Kako kod na kraju su završili vrijeđanjem na šta je Evan burno reagovao.“ Počešala se po glavi. „Mislim da je to to.“

„Nakon sve one trke očekivala sam barem da će to biti zbog djevojke“, prokometarisala sam i prstom pokazala prema klupi u hladu. Požurile smo, no nekoliko prvačića je zauzelo prije nego smo sjeli.

„Ako ne ustane prijavit ćemo vas istog trenutka. Ne smijete sjediti na toj klupi!“ Celeste je rekla, stavljajući ruke na kukove.

Dječak ju je pogledao i frknuo. „Mali, diži svoje dupe!“ Celeste je nastavila.

Djevojčica koja je sjedila sa dječakom ga je uzela ispod ruke i odvukla. „Mala je upravu. Možete otići i iza škole i uživajte!“ Viknula je iza njih Celeste, na šta se djevojčica okrenula i isplazila joj jezik.

„Uglavnom, nešto se zanimljivo desilo na njemačkom?“ Upitala je Lillian sjedajući na klupu uz glasan uzdah.

Celeste je slegnula ramenima. „Ne previše, osim što sada učimo prošlo vrijeme. Trn u oku ako mene pitaš“,

Još nekoliko minuta su nastavile pričati, ali je to uskoro bilo preknuto Celestinim ushićenim usklikom. „Nemoj se okretati, ali Evan gleda u tebe“, prošaputala je. Lillian je zbunjeno pogledala, no ipak se okrenula i pogledala Evana.

Njegove oči nisu više bile crne, nego plave, ako je mogla primjetiti. Podigla je obrvu u njegovom pravcu, na šta se on samo nacerio i nastavio pričati sa svojim prijateljem.

„Što je to bilo?“ Uzdahnula je Lillian, vraćajući pogled na Celeste.

„Možda mu se sviđaš“

Frknula je. „Da, naravno.“ I zastresla glavom.

Još nekoliko dana je prošlo prije nego je Lillian saznala šta je Evan zapravo želio.

Bio je to petak, posljednji dan škole, a Celeste je taj dan završila ranije. Lillian je shvatila da joj se ta djevojka počinje sviđati, iako joj je na početku išla na živce. I barem je sa njom imala s kim ići kući.

Prebacila je torbu preko ramena, spustila glavu i krenula prema izlazu, kada je udarila u nekog. Podigla je glavu, no izvinjenje je zamrlo na njenim usnama kada je shvatila da je to bio Evan.

„Izvini“, napokon je rekla. Ispravila je majicu i ponovo krenula prema izlazu, no Evan ju je zgrabio za ruku.

„Hvala za neki dan“, rekao je. Osjetila da su mu ruke jako tople.

„Koliko znam, nisam ništa uradila“, odgovorila je, zbunjeno, pitajući se na što je tačno mislio.

„I više nego što si svjesna“, tajanstveno je odgovrio. Ponovo je krenula prema vratima.

Ipak kažu treća sreća.

--------------------